Eto ga. Posljednji dan. Ujutro nas je na stolu dočekao doručak u obliku Američkih palačinki, koje su Lili i Laura spremile. Hvala im na tome i na svemu što su za nas odradile zajedno sa svima drugima koje sam spominjao krzo svoje postove. Kao nekakvu konačnu misao, napisao bih:“ Svuda pođi, kući dođi !“. Otrcano i jadno, znam, ali istinitno je. Ljepote svega ovoga je u tome da je to jednom u životu. Dobro, možda ne jednom, ali jako rijetki su trenuci kada se tako može otputovati, pokazati sebe, i druge u pozitivnom svijetlu, a pri tome se zabaviti i steći nova iskustva i poznanstva. Završavam sa svojim pisanjem blogova i nadam se da sam sa svime što sam napisao, uspio svima koji čitaju dočarati barem malo, sve ono što se ovdje u posljednjih 10 dana odvijalo.

Posljednji pozdravi sa Novog kontinenta!

P.S. Zahvaljujem se svima koji su nam omogučili da sve ovo doživimo!!!

Posljednja naša avantura vodi nas u Space Kennedy centar ili NASA-u. Ovaj dio puta me isto jako veselio jer...pa ono...to je NASA!!!!!! Zadnje lansiranje bilo je prije nekih 20ak dana, a po onome što su nam rekli nedavno se jedna posada spustila. Kompletan dio odrađen je kao jedan zabavni park tako da možete slobodno obilaziti i šetati naokolo. Obilazak smo počeli u IMAX kinu, gdje smo gledali 3D film o svemirskoj postaji i astronautima koji su gore i kako žive. Nakon toga smo poslušali prezentaciju pravog astronauta koji je sa nama podijelio svoja iskustva i otkrio najveći misterij od svih...kako astronauti idu na WC. Gospodin je na zabavan način prikazao kako to rade profesionalci, tako da se u nekim trenucima sve to činilo možda i prelagano.Kako bi bolje osjetili što astronauti prolaze prilikom polijetanja, odlučili smo isprobati simulator lansiranja rakete, koji je kako stručnjaci kažu, najvjerodostojniji oblik simulacije pravoga lansiranja. Iskreno, ne znam koliko je to točno, jer osim malo leđne masaže nismo osjetili ništa pretjerano strašno. Pretpostavljam da  nisu baš sve sile uključili u simulaciju s obzirom da se i djeca mogu voziti. Kratka pauza u obližnjem restoranu (dosta mi je fast fooda), te slikanje po parku, obilježili su ostatak dana. Stigli smo još kupiti i pokoji suvenir,te pogledati i Star Trek live show. Nije bilo originalnih glumaca L.

Dogovor je bio da oko 16:00 završimo sa razgledavanjima, te smo zajedno sa ostalim studentima otišli sa autobusom prema Orlandu. Popodne smo proveli pakirajući se, te smo dobili slobodno veče, pa smo nakon večere izašli iskusiti noćni život Orlanda. Po pričama , našeg dragog prijatelja Marcusa, obišli smo to veče samo „mirne“ lokale, te nas je upozorio da postoje mjesta gdje stvarno zna biti opsano. Naplesali smo se i podružili sa drugim studentima, te smo oko 02:00 sata tj. 03:00 po novome vremenu ušli u naše sobe. Savršeno večer za zaokružit kompletnu ovo priču u Americi.

Uskoro je put natrag, točnije za 18 sati se kreće. Ljudi vidimo se uskoro.

Live long and prosper!!

Eh, da. Nakon radnog prijepodneva, krenuli smo na put prema sunčanim plažama Miami-a. Jedini nedostatak je bio što je PADALA KIŠAAAAA. Vrijeme je cijelo vrijeme sunčano i taman kad se krene na plažu naoblači se i pljusne kiša. Hmm, ima li neka skrivena poruka u svemu toma? No, nije toliko strašno s obzirom da smo uglavnom ovaj dio dana (četvrtak) proveli u autu na putu do tamo, jer od Orlanda do Miami-a nije šetnja, te se treba voziti puna 4 sata. Kada smo stigli bio je već mrak jer je noć, a noći u Miamiu su vrlo mračne jer nema sunca, pa se ništa ne vidi, a kako je oblačno...uglavnom nismo nigdje išli, jer smo bili dosta izmoreni od puta. Smijestili smo se u hotel (koji je bio predivan), te noć proveli uglavnom u sobama. Candice i Lili su iskoristile priliku da nam malo objasne kako kod njih funkcioniraju bratstva, te su nam pokazali koreografiju kojom salutiraju i predstavljaju svoje sestrinstvo. Malo nakon toga otišli smo spavati.

Napokon jutro, i to sunčano. Jej!!! Požurili smo sa doručkom, napustili sobe i zaputili se prema South Beachu. Ahhh, pijesak, sunce, galebovi i Atlantski ocean...predivno. Šetati u kratkim hlačicama po plaži u 3. mjesecu kada u Varaždinu snijeg pada zaista je čudan osjećaj, no nismo dozvolili da nas to ometa. Ostavili smo pokoji „FOI“ trag u pijesku, te se obukli u kupaće i bacili u ocean. Nekima je trebalo malo nagovaranja jer je zbog vjetra stvarno bilo problematično odrediti koliko je pametno kupati se. U konačnici svi su se smočili. Temperatura mora, po mojoj osobnoj procjeni, kretala se oko 20-ak stupnjeva, te je bilo toliko ugodno da nismo izlazili iz vode slijedećih sat i pol vremena. Ostatk dana proveli smo na plaži, sunčajući i šetajući se. Ne bih vas zamarao sa pričama, možete pogledati slike (ako ne još kod mene onda sigurno kod ostalih kolegaJ).

Oko 15:00, napustili smo plažu, presvukli se, jeli i zaputili prema Rosen-u (mjestu gdje inače boravimo za one koji su zaboravili). Umorni od puta, nismo puno razmišljali te smo se svi povukli u svoje spavače sobe.

Srijeda je. S time smo došli na polovicu našega puta. Danas smo odradili sve naše preostale prezentacije, što znači da su studenti: Alena, Katarina, Ivor i Jelena, obavili svoj dio posla. Sve su prezentacije bile jako dobro odrađene, te čak mislim da su neki premašili moj jučerašnji nastup. Svaka čast!! Sada kada smo svi ispunili svoje obaveze, mogli smo nastaviti sa našim ostalim aktivnostima (kao što je naprimjer pisanje ovog bloga J).

Michael nas je nakon ručka prošetao do glavne zgrade gdje smo upoznali podpredsjednika R. Schell, koji nam je naravno poželio dobru zabavu i ugodan boravak u Orlandu, te da nastavimo ovim putem kojim smo krenuli, jer na taj način možemo biti uspiješni. Gospodina smo ostavili da ide svojim poslom, a mi smo se preselili dvije zgrade dalje na još jedno ugodno druženje kod ambasadorice Harriet L. Elam-Thomas. Ta žena je nešto posebno i stvarno bi ste morali s njom sjesti na kavu i poslušati što je sve prošla, te na koji način odrađuje svoj posao. Kod gospođe smo bili skoro dva sata, no meni se osobno činili kao da smo bili puno kraće i stvarno mi je bilo žao što smo morali nastaviti dalje sa programom i pozdraviti se.

Krenuvši prema mjestu održavanja Information Fluency Conference prezentacija (IFCP), zaustavili smo se u zgradi Honors College-a. Ustanova kao takva namjenjena je studentima sa boljim prosjekom, te im nudi radove u manjim grupama od maks. 30 studenata, druženje u predivno uređenom vrtu i niz ostalih stvari. Studenti, koji su nas tamo dočekali podjelili su svoja iskustva s nama i počastili nas u jednom od njihovih prostorija za učenje.Pozdravili smo se od novih poznanika, i zaputili prema mjestu održavanja IFCP-a. Profesorica Violeta je zajedno s Michael-om prezentirala FOI i razmijenu koja se trenutačno odvija i moram priznati da je bilo ljudi koji su prilazili i postavljali razna pitanja, uglavnom vezana uz to gdje je Hrvatska J.

Nakon jučerašnjeg dana, koji je me jako iscrpio, ovo danas je bilo jako ugodno i mirno. Sutra se nastavlja ovaj dio sa IFCP-om, a onda nakon toga put u Miami. Jedva čekam.

DODATAK:

Odlučio sam odvojiti dio sa prezentacijama i IFCP-om od četvrtka (10.03.2011.) i staviti to pod ovaj naslov tako da krenem sa novim naslovom koji će biti vezan uz Miami. Uglavnom smo prijepodnevni  program opet imali na UCF-u gdje smo poslušali par prezentacije i pogledali plakate sa istraživanjima koje su ljudi odrađivali. Nismo direktno sudijelovali osim sa eventualno par pitanja koja smo postavljali studentima.

Došao je i taj dan. Malo sam napet bio jutros kada sam se probudio, jer nisam znao kako će točno to sa prezentacijama proći. Nisam baš bio siguran u svoje verbalne sposobnosti, kao ni u količinu sadržaja kojeg sam trebao izlagati. Dok su prodekanica i kolega Bogdan prezentirali svoje prezentacije putem Skypa, ja sam uglavnom nastojao ponovit i složit si u glavi malo, što i kako reći. Usput smo uspiješno pokrenuli „stream“ čak na dvije kamere. Lili me najavila, te sam napokon krenu prezentirati. Sudeći po komentarima prošlo je dobro. Moram priznat da sam čak i sam zadovoljan, te da sam se uspio snaći, unatoč par stanki, i isprezentirati sve što sam trebao. Matija je upotpunio našu temu sa svojim istraživanjem, te je na kraju sve jako profesionalno ispalo. Dobili smo čak i nekoliko „lajkova“ na Facebook-u.

Najgori dio za mene je sa time bio gotov te smo mogli nastaviti sa danom. Nakon prezentacija uslijedio je posjet uredu za međunarodnu suradnju i primanje stranih srudenata. Gospoda nas je u kratkoj prezentaciji informairala o tome kako se može strani student prijaviti na njihov fakultet, što nam je naravno svima bilo jako interesantno. U pravilu nije ništa komplicirano i u konačnici se sve opet svodi na to koliko se novaca za to mora izdvojiti. Dobili smo par informativnih letaka, te smo prošetali malo kroz samu zgradu.

Po završetku obilaska prethodno navedenog ureda zaputili smo se u centar ili downtown. Tamo smo posjetili FIEA (Florida Interactive Entertainment Academy), koja je zapravo nekakva viša škola za izradu video igara. Proveli su nas malo kroz svoje urede i mjesta gdje snimaju „motion capture“ djelove igara, te sam pomislio za koliko je FOI-evaca ovo zapravo škola, odnosno posao snova. Po završetku, pozdravili smo se sa našim vodičem i zaputili se na večeru.

Domaćini su nas odveli u japanski restoran, kako bi na taj način probaili nešto drugačije. Naravno da pričam o „sushi-ju“. Puno puta sam si govorio da to nikada nebih okusio, no jednom si u Americi, tako da...naravno da sam jeo sushi i mogu reći da je bio nešto potpuno neopisivo što se okusa tiče, ali u pozitivnom smislu. Dobro smo se najeli, te smo se nakon kraće pauze od ručka zaputili prema zadnjoj aktivnosti za danas. Broadway Musical – Wicked. Bilo je savršenooooooooooo!!!. Predstava je trajala oko 2 sata i 30 minuta, te je sa radnjom pratila zelenu vješticu iz Čarobnjaka iz Oza i njenu stranu priče. Nakon predstave i napornog dana, zaputili smo se prema našem apartmanu, gdje sam se doslovce bacio u krevet i zaspao.

Pozzzzzzzzzzzzzzz....zzzzzzzzz

Danas smo napokon počeli odrađivati ono zašto smo došli. Rano ustajanje i odlazak na UCF (University of Central Florida) obilježili su početak našeg radnog dana. Najednostavniji opis za ovo sveučilište tj. kampus na kojem moramo držati prezentacije je mali grad. UCF je prostorno toliko velik da zapravo izgleda kao da ste ušli u omanje mjesto puno studenata i nastavnika. Naravno s obzirom na proljetne praznike sve to izgleda pusto, no unatoč tome veličina svega toga ostavila me zapanjenog. Naši domaćini su nas smjestili u svoj McNair ured gdje su se Katarina, Alen i Matija pripremili za svoje prezentacije o Hrvatskom školstvu, Varaždinu i FOI-u. Prezentacije su bile kratke i informativne za studente UCF-a, te su nas oni također istom mjerom informirali o svojem sveučilištu i kako kod njih funkcionira sustav obrazovanja.

Nakon prezentacija studenata (naših i njihovih) posjetila nas je gospođa iz sveučilišne knjižnice koja je inače rodom iz Zadra, što zapravo pokazuje koliko je svijet mali. Nakon njezine opsežne prezentacijama o bazama knjiga koje oni imaju i koriste, otišli smo na kratak ručak, a nakon toga zaputili smo se u šetnju po kampusu. Jedino što mogu reći je: „WOW!!!“. Obišli smo nekoliko većih zgrada uključujući i zgradu studentskog zbora, i ostao sam zapanjen kad sam saznao da se pozicija predsjednika studentskog zbora ovdje plača i to dosta. Pokazali su nam i dvoranu, te stadion za američki nogomet kapaciteta od preko 10000 sjedecih mjesta. Obilazak smo morali skratiti jer smo kasnili na volontiranje u arboretumu UCF-a. Tamo smo se malo informirali o njihovoj vegetaciji i životinjama koje imaju, te smo nakon tog kratkog predavanja odlučili pomoći u vrtu. Rapodjelili su nas na razne poslove, a ja sam sa Matijom i novim prijateljem, Estebanom pomogao u nošenju teških pitara sa mandarinama i narančama. Dobili smo i priliku voziti se na vozilu kojeg oni zovu Gatore (skraćeno od aligator). Zbog dobro obavljenog posla dobili smo i poneki plod iz vrta koje smo naravno spremali za večeru.

Par slobodnih sati koje smo  imali prije večere iskoristili smo za kupovinu u „Outletsima“. Radi se zapravo o nekoj vrsti prostorno velikog trgovačkog centra sa svim mogućim poznatim markama, te se često mogu naći jako povoljne akcije npr. u Levisu možete kupiti dvije majce za 25$ što je nekih 130 kn. Naravno da je većina ovdje ostavila većinu svojeg đeparca. Nakon kupovine vratili smo se doma.

Moram priznat da sam oduševljen njihovim kampusom i načinom na koji oni rade i funkcioniraju tamo. Jako se lako izgubiti u poslu, pa čak i u učenju kada imate takve uvijete u kojima možete sjesti pod stablo, čitati knjigu, dok vjetar lagano puše i vjeverice trče oko vas. Počinjem se lagano razmišljati o nekakvom nastavku studija ovdje J. Sada gibam zgotovit prezentaciju i dogovorit se sa Matijom oko samog načina izvođenja. Probat ćemo sutra i „stream“ složiti, te ćemo linkove staviti na facebook.

Pozdrav

Ovaj dan sam čekao od kada sam prvi puta čuo da idemo na Floridu. Danas smo bili u Universal studio parku, točnije u Adventure landu. Jako je teško opisati što smo sve prošli, tj. nije toliko teško koliko zapravo toga puno ima pa bih zapravo nabrojao samo one meni draže stvari. Park smo obilazili cijeli dan i prošli kroz sve one „opasnije“ vožnje. Osobno najviše sam se radovao Harry Potter landu i stvarno je ostvario sva moja očekivanja. Od adrenalinom nabijenog vlaka smrti do uzbudljive 4D vožnje, sve što sam htio vidjeti i proći,  obišao sam. Mokru robu presvlačili smo nakon Wild river vožnje u Comic landu. Zadnja stvar koju smo obišli je Marvel city. Ovaj dio me posebno veselio s obzirom da sam veliki Mravel fan. Vlak smrti Hulk je nesto najjace sto si mozete zamisliti kod ovakvih adrenalinskih voznji, a imali smo i sreće jer smo uspijeli čak 3 puta u pola sata običi tu vožnju. Danas sam kupio i večinu suvenira, tako da ću slijedećih par dana morat malo štedjeti ako mislim još štogod kupiti. Šlag na kraju je definitivno bio Hard Rock caffe Orlando koji je, po njihovim tvrdnjama, najveći na svijetu, a čak i ako nije, stvarno je velik za naše standarde. Ovo naravno nije sve što smo odradili danas. Prošli smo mi još poneku vožnju, ali u pravilu ovo su bile za mene neke bitnije stvari koje sam malo dao naglasiti.

Ostatk večeri prolazi mirno, te se u pravilu počinjemo spremati za onaj ozbiljniji dio, a to su naravno naše prezentacije. Ja i Matija smo na redu već u utorak, tako da se već pomalo osjeća napetost. Do utorka ima još nešto više od 24 sata tako da ćemo se još malo opustiti do tada. Spremam se za dugu noć sutra.

Pozdrav s ove strane bare!

Nakon jučerašnjeg, beskrajnog dana, napokon je došlo jutro. Sklopili smo oči tek na nekoliko sati i već smo se morali ustati. Moram priznat da je promjena vremenskih zona utjecala na sve nas, te se većina danas ustala bez problema u pet ujutro ili u jedanaest po hrvatskome vremenu. Nakon laganog doručka zaputili smo se u Jacksonville, grad na sjeveroistoku Floride. Put je prošao bezbolno, te smo čak imali vremena stati na kavu u svijetski poznati Starbucks. Nismo ulazili u centar grada već smo se zadržali na samom ulazu, točnije na UNF-u (University of North Florida). Pozvani smo bili na prvom simpoziju studenata u državi. Samim time pružena nam je mogućnost da se družimo s raznim studentima, sa različitih područja, te da se malo raspitamo oko njihovih istraživanja. Također, odslušali smo i prezentaciju o načinu prikazivanja i predstavljanja istraživanja, koja je bila jako profesionalno odrađena u pravom američkom stilu. Samo sveučilište, kao takvo, je sve ono što čovjek može vidjeti na televiziji, veliko, prostrano, sa puno zgrada, zelenih površina, pa čak i životinja (patke, vjeverice i divlje guske). Cijelo prijepodne proveli smo na UNF-u, a nakon dobrog ručka zaputili smo se nešto južnije.    

Slijedeća destinacija nam je bila St. Augustin, krasno malo mjesto na istočnoj obali Floride. St. Augustin poznato je u svijetu po dvije stvari: prvo je utvrda, Castillo de San Marco, a drugo je izvor mladosti. Mjesto kao takvo je nastalo davne 1565. godine, a osnovano je od strane Španjolaca. Obilazak smo započeli u samoj utvrdi. Utvrda je izrađena od specifičnih kamenih blokova tipičnih samo za ovo područje. Blokovi su smijesa šljunka, pjeska i školjki, te su kao takvi jako osjetljivi na vrijeme i druge podražaje. Prilikom samog obilaska imali smo priliku sudjelovati u tradicionalnom ispaljivnjau topa. Nakon obilaska utvrde uputili smo se u centar grada gdje smo obisli nekoliko ulica koje podsjećaju na gusarsko selce.

Sa završetkom obilaska st. Augustina, zaputili smo se u Orladno gdje smo otisli na večeru. Imali smo odličan dan i pomalo naporan zbog činjenice da smo odspavali samo 4 sata. Pozdrav iz toplog Orlanda

Dugo je trebalo, ali napokon smo doputovali u Orlando. Ugodnih 9 sati leta uz jednu stanku od par sati u Londonu, na terminalu, proletjelo je jako brzo. Uzbudenost medu kolegama bila je jasno vidljiva s obzirom da je vecini ovo prvi odlazak na novi kontinent, a za neke je cak i prvi let avionom. Nakon cekiranja na zagrebackom terminalu uputili smo se prema avionu, autobusom cisto da se ne bi oznojili hodajuci nekoliko metara do aviona. Poletjeli smo bez problema i ubrzo bili van granica nase krasne zemlje. Vidjeti Alpe iz aviona je zaista nesto posebno i gotovo je nemoguce opisati osjecaj kada pogled "puca" preko nekoliko drzava. Nastojati cu ubacit koju sliku kada ta opcija proradi i kada ja ubacim par slika na komp :).

Sa nadletanjem La Manche-a poceli smo sa spustanjem u London. Terminal je, za razliku od domaceg, bio pun raznih aviona, te nam je trebalo 15ak min hoda dok smo stigli do prvog saltera. Unutrasnji izgled londonskog terminala podsjeca na shoping centre u hrvatskoj, tako da smo se podjelili u manje grupe i krenuli kupovati pokoju stvarcicu. Nakon brzog obroka u Mc Donaldsu, pokupili smo stvari i pozurili se na nas drugi let.

Virgin atlantis boeing 747. Predivna "mala" stvarcica, koja nas je udomila na sljedecih 6 sati. Let je stvarno bio odlican, bez ikakvih turbulencija uz ugodne i zgodne stjuardese. Nisam spavao cijelim putem, ali sam zato pogledao sve aktualne filmove koji su bili u kinima u proteklih par mjeseci. Lijepo je bilo vidjeti Atlantik iz zraka, te isto tako proci uz istocnu obalu Amerike.

U 17:00 sletjeli smo na Orlandov medunarodni terminal, koji je duplo veci od londonskog XD. Ako je londonski izgledao kao shoping centar, ovaj je izgledao kao mali kvart s hotelima i vlakom koji vozi po terminalu. Ugodno smo docekani sa natpisom "Dobro dosli kuci", te smo sa starim prijateljima krenuli na Rosean Campus gdje smo trenutno smijesteni.

Promjena vremenskih zona utjecala je na nas, te se polako svi spremamo za krpe. Kod nas je sada 23:40, sto bi znacilo da je doma 04:40. Svima laku noc i javim se opet kada stignem pisati blog.

Pozdrav  

Posljednja večer u Hrvatskoj. Iako me od polijetanja dijeli pokoji sat, osijećam se savsvim normalno. Gotovo prenormalno. Ugostio me prijatelj u Velikoj Gorici kako bi mogao što više sati odspavat. Hvala mu na tome (Jole je zakon :D). Ostala ekipa kreće iz Varaždina u toku noći i želim im ugodan put. Jedino što mi još prolazi kroz glavu jest: "Jesam li štogod zaboravio?". Stvarno se nadam da nisam.

Koja bi bila moja očekivanja od svega ovoga? Zapravo ne znam što bih mislio. Znam da će biti odlično iskustvo, neovisno o tome što budem radio ili vidio, a stvarno će biti puno zbivanja. Raspored nam je dosta nakrcan i stvarno se čini da nećemo puno spavat (volim spavati!!!!!!! :( ), ali prebolit ću to. IDEM U AMERIKUUUUUUUUUU!!!!!!!!!!!