Na malenom kamenitom otočiću niti 1 km² površine, a visine svega 92 m, na sjeverozapadnoj obali Francuske kao dio prirodne granice Normandije i Bretanje, uzdiže se Le Mont Saint-Michel (hrv. „Planina Svetog Mihovila“). Taj kameniti otočić je površinski, vidljivi dio 20 milijuna godina stare granitne stijene…

Dio tima s prof. Vrčekom i La Mont Saint-Michele u pozadini

Prema legendi, 708. godine arkanđeo Mihovil je posjetio biskupa Auberta Avrancheskog i naredio mu da izgradi crkvu na brdovitom otočiću tako visoku da dotiče nebo. Biskup je ignorirao arkanđela dok mu ovaj s palcem nije spalio čelo, nakon čega je preplašeni biskup naredio građenje crkve koja je kasnije nadograđena u samostan odnosno tijekom srednjeg vijeka u burg u kakvom obliku je ostao sačuvan do danas.

Reljefni prikaz legende o osnutku Le Mont Saint-Michela

Kip arkanđela na vrhu tornja samostana

Le Mont Saint-Michel je kao primjer stoljetnog prilagođavanja arhitekture (romanika, renesansa, gotika) prirodnoj podlozi, ali i zbog svoje povijesne vrijednosti te prirodne ljepote, neugroženi spomenik kulturnog dobra pod zaštitom UNESCO-a od 1979. godine. Svake godine više od tri milijuna turista posjeti ovu kulturnu znamenitost čiji je značaj za Francusku Victor Hugo usporedio s onim što piramide znače Egiptu.

Vjerojatno najpoznatiji upravo po prirodnom fenomenu velikih razlika vodostaja za vrijeme plime i oseke, Le Mont Saint-Michel postaje otok za vrijeme plime pedesetak dana u godini. Razlika dosegne do 15 m, a kad se plima diže, more prodire gotovo 15 km brzinom 1m/s. Vrijeme visoke plime kad Le Mont postaje poluotok za vrijeme našeg posjeta je bilo 19:30 kada s otoka nekad nije moguće otići osim plivajući, brodom ili zrakom. :)

U večernjim satima za vrijeme plime, Le Mont postaje poluotok a nekad je i potpuno okružen morem (izvor: http://allgraphical.blogspot.fr/2010/12/mont-saint-michel.html)

Nadam se da sam uspio opisati barem dio znamenitosti i posebnosti ovog povijesnog mjesta. :)

Subota je počela već oko 5:30 ujutro kad se većina studenata na IP-u probudila nakon (vrlo) kratke noći. Brzi i već pomalo dosadni doručak i eto nas raspodijeljeni u dva autobusa na malo manje od dva sata dugoj vožnji prema Planini gdje smo stigli oko 9.

Na samom ulazu u burg... "The King's Gate"

Šarmantne i fotogenične ulice na otočiću sačuvale su duh srednjeg vijeka

Svi natpisi su na francuskom, ponekad na engleskom ili japanskom

Tri milijuna turista godišnje posjeti ovaj UNESCO-ov spomenik kulture

U sedam sati kojih smo imali na raspolaganju, dva smo potrošili na vrlo povlašteno, a time i skupo, razgledavanje samostana  – povlašteno jer smo imali pristup najstarijim dijelovima samostana, sakralnim prostorijama u dubini građevine koje su inače zatvorene za posjetitelje. Osobno me se vrlo dojmilo ispreplitanje raznih arhitektonskih stilova na tako „malom“ mjestu, a najviše popularni „laboratorij“ gdje su vidljiva (doslovno) eksperimentiranja s tzv. „ključnim“, zaglavnim kamenom svodova i lukova – bili su to početci gotičke arhitekture u Francuskoj, a time i u Europi.

Zidine samostana

Prema statistikama od 2009., na otoku žive 44 stanovnika

Svaki put prilikom nadogradnje, stupovi samostana su podebljavani kako bi izdržali veću težinu

Svaka od dvorana je drugačija i rijetko koje dvije su na istoj visini

Klaustar samostana (slikao Michael Lytek)

U subotu smo prvi put nakratko uživali i u suncu

Ostavili smo mnogo novca u suvenirnicama Otoka (većinom na prepoznatljive Mere Poulard kekse), počastili se punim obrokom s desertom u restoranu hotela gdje noćenje dođe 230€ - to je cijena punog doživljaja prirodne specifičnosti ovog otoka. Naša studentska savjetnica i ja smo stigli obići i tri od četiri muzeja i to Dom vitezova, muzej posvećen mornarici (vrlo su ponosni na pobjedu nad Englezima u Stogodišnjem ratu, a mogu se vidjeti i prizori od Francuske revolucije tijekom koje je, nažalost, uništen veći dio burga, pa tako i dio samostana) te multimedijalnu prezentaciju o osnutku i razvoju otočića u pogledu graditeljstva.

Fini ručak no, za naše navike, mala francuska porcija

Posjetili smo i multimedijalnu prezentaciju o razvoju arhitekture otoka

Nije bilo loše biti vitez u to vrijeme :)

Osobno sam povratak u Laval dočekao pomalo s nestrpljenjem. Dijelom zbog hladnoće (u samostanu i restoranu je bilo jednako hladno kao i vanka), dijelom zbog ljubavi prema francuskoj kuhinji koja se razvila u meni ovih tjedan dana. Zajednička večera ERASMUSovaca bila je u The Warner Pubu. Druženje u ugodnom ambijentu, uživanje u finoj hrani i tipičnom francuskom moussu ili jabučnom crumblu … Francuzi su još jednom potvrdili opće poznatu činjenicu o svojoj kuhinji.

Biralo se između puretine, ribljeg i vegetarijanskog menija uz vino po izboru

U hotel smo se vratili nakon više od 14 sati. Rijetki su našli snage za parti tu večer (ne računajući Španjolce, naravno), pa je tako od naših samo Mirković produžio u La Scala Discothèque…

I sve to, a tek smo na pola naše francuske avanture! Još je cijeli tjedan pred nama… :)